Associazione Nazionale Sandro Pertini

Godine 1917. mladi Pertini je pozvan u vojsku kao rezervni potporucnik, te je poslan na ratiste Isonzo (Soca) i Bainsizza.

Iako istaknut pred vojnim vlastima kao nepristrani socijalni simpatizer, mladi porucnik Pertini se istice u nizu junackih podviga i bude predlozen za srebrenu medalju za hrabrost jer je u kolovozu 1917. poveo napad na Jelenik.

Godine 1918. Sandro Pertini zapocinje svoju karijeru u redovima PSI (Socijalisticka Stranka Italije).
Te godine seli u Firenzu kod brata Luigija, upisuje se na Institut "Cesare Alfieri", te diplomira na Politickim znanostima 1924. sa disertacijom naziva "Suradnja". U Firenzi, Pertini dolazi u kontakt s krugovima demokratskog i socijalnog intervencionalizma, koji su bliski Gaetanu Salveminiju, braci Rosselli i Ernestu Rossiju.
U tom periodu pristaje uz pokret opozicije fasizmu "Slobodna Italija".
Odmah se nasavsi u neizmirljivom sukobu s fasizmom, koji se bas u listopadu 1922. popeo na vlast marsom na Rim, mladi odvjetnik Pertini vrlo brzo postaje metom cestih napada skvadrista ( clanova fasistickog borbenog pokreta). Godine 1924. nakon okrutnog ubojstva Giacoma Matteottija od strane fasista, ulazi u PSU (Unitaristicka Socijalna Stranka).

Drugi dan nakon zlocina nad Matteottijem, Pertini zapocinje zestoku borbu protiv fasizma. Njegov odvjetnicki ured u Savoni vise puta biva unisten, a njega osobno u vise navrata pretuku skvadristi.

22. svibnja 1925. Pertini je uhicen u Stelli zbog tajne distribucije letaka "Pod barbarskom vladavinom fasista". U clancima objavljenim na tom letku, koje je Pertini preuzeo na sebe kao autor, ukazuje na odgovornost monarhije pred fasistickim rezimom i njegovim bezakonjem i nasiljem.

Izmedu ostalog, iskazuje nepovjerenje Senatu koji je sastavljen vecinom od profasista, te poziva da se na Visokom sudu preispita moguca upletenost generala Emilija De Bona u slucaj Matteotti.

Optuzen zbog "huskanja mrznje medu drustvenom klasom" (cl. 120 Zakonika Zanardelli) kao i za krivicno djelo tajnog tiska, uvredu Senatu i povredu kraljevskog povlastice za neodgovornost pred djelima vlade, Pertini, bilo u ispitivanju nakon uhicenja, bilo pred kraljevskim zastupnikom, bilo
za vrijeme javne rasprave pred Sudom u Savoni, preuzima na sebe svu odgovornost i izjasnjava se spremnim, koja god mu kazna bila dosudena, i dalje nastaviti antifasisticku borbu za socijalizam i slobodu.

3. lipnja iste godine, osuden je na osam mjeseci zatvora i novcanu kaznu za krivicno djelo tajnog tiska, uvredu Senatu i povredu kraljevske povlastice, medutim, osloboden je optuzbe za huskanje mrznje medu drustvom.

Osloboden nakon pobjednickog opoziva branitelja G.B. Pera, Pertini nastavlja svoju borbu.

9. lipnja 1925., dan uoci godisnjice slucaja Matteotti, uz pomoc nekolicine radnika, Pertini uspjeva objesiti pod spomen-plocu, koja na tvrdavi u Savoni podsjeca na zarobljenistvo Giuseppa Mazzinija, vijenac s crvenom vrpcom i natpis "Slava Giacomu Matteottiju".

Fasisticko nasilje i batinanje nastavlja se s jos vise sile. Nakon najtezeg, u ljeto 1926., Pertini je prisiljen posjetiti bolnicu.

U studenom 1926., nakon neuspijelog atentata Zambonija na Mussolinija, Pertini, kao i mnogi drugi antifasisti u Italiji, postaje metom novih napada fasista, te je prisiljen napustiti Savonu i povuci se u Milano. 4. prosinca 1926. proglasom izvanrednih antifasistickih zakona, Pertini je upucen u prognanstvo trajanja pet godina (najvise predvideno zakonom).

Sad vec u tajnosti, sklonivsi se u milanskom stanu Carla Rossellija, Pertiniju se pruza prilika da osobno upozna "ucitelja" socijalizma, reformistu Filippa Turatija

Pertini se tako nasao medu organizatorima senzacionalnog iseljenja lidera talijanske socijalisticke reforme, odlucan da izvuce socijalistickog lidera iz fasistickih ruku.

U posljednjem trenutku, iako uzevsi u obzir dodjeljeno prognanstvo, Pertini je izabran za pratioca Turatiju prema francuskom azilu. Za pocetak, bilo je odluceno uputiti se prema Savoni.
Od 8. do 11. prosinca, Pertini i Turati su nasli utociste u kuci Itala Oxilia u Quiglianu. U noci s 11. na 12. prosinca, u drustvu Ferruccija Parrija, Carla Rosselija, Adriana Olivettija, zatim Boyanc�a, Oxilia, Da Bovea i mehanicara Amelija, Turati i Pertini se ukrcaju, na jednom od savonskih gatova, u motorni camac, kojim je upravljao Oxilia i De Bove. Nakon nemirne plovidbe, stizu, u jutro 12. prosinca u grad Calvi na Korzici. Ostali, vec u posljepodne sljedeceg dana su otputovali za Italiju, dok Pertini i Turati ostaju konacno u Francuskoj.

Na jednoj stranici, Pertini ce se kasnije dirljivo prisjetiti gorcine Filippa Turatija, svjesnog da nikada vise nece vidjeti Italiju, svoju domovinu.

U jutro 14. prosinca, policija je otkrila Parrija i Rossellija pri pristajanju u Marinu u Carrari, te ih odmah povezuju sa glasovitim iseljenjem Turatija. Slucaj je zakljucen glasovitom Savonskom Parnicom, koja je zakljucena 14. rujna 1927. kaznom od 10 mjeseci zatvora Ferrucciju Parriju, Carlu Rosselliju, Da Boveu i Beyanc�u, dok su Turati i Pertini osudeni u odsutnosti. Takoder Oxilia, kao voda ekspedicije, prosao je ostru kaznu.

Savonski postupak bio je jedan od posljednjih ocitovanja.

U prognanstvu Pertini uspostavlja kontakte s ostali talijanskim antifasistima i sudjeluje u
Kongresu Lige za ljudska prava, koji se odrzao u Marseilleu.

Preselivsi se u Pariz, zatim Nicu, bavi se raznim poslovima da bi prezivio: od peraca taksija do zidarskog pomocnika, pa zidara, od peintre en b�timent do kinematografskog statista.

Godine 1928. novcem dobivenim prodajom poljskog imanja koje je nasljedio u Liguriji, Pertini pod laznim imenom Jean Gauvin, postavlja radio-odasiljac u Eci, nedaleko od Nice, u korist propagande protiv fasizma. Otkrivaju ga, procesuiraju, i osuduju na Sudu u Nici na mjesec dana zatvora (prekinuto uvjetnom kaznom) i placanje novcane kazne.

Od samog pocetka njegovog francuskog boravka, Pertini se pokazao nestrpljivim u ulozi prognanika. Njegova narav mu je nalagala da se sto prije vrati u Italiju, i vec od prvih mjeseci 1929. zapocinje unaprijed pripremati plan povratka u domovinu.

26. ozujka 1929., koristeci laznu putovnicu pod imenom svicarskog drzavljanina Luigija Roncaglia, Pertini konacno uspjeva uci u Italiju. Tu, iznova uspostavlja kontakte s tajnom mrezom antifasista. Prepoznaju ga, te biva uhicen u Pisi 14. travnja 1929. Izrucen Specijalnom Sudu, Pertini je osuden 30. studenog 1929. na 10 godina i 9 mjeseci zatvora i 3 godine posebnog nadzora.Tijekom postupka, ostavljao je dojam koji je Prefekt definirao kao "bahato i potcjenjivacko drzanje", odbijajuci priznati autoritet samog Suda. Pri proglasavanju kazne odgovorio je povikom "Zivio socijalizam" i "Dolje fasizam".

To ponasanje Pertinija je kostalo zatvora Regina Coeli i robije u Santo Stefanu. Usprkos zlostavljanju, u zatvoru je uvijek zadrzao vedar i u isto vrijeme odvazan stav. Ubrzo, njegovo ime se povezuje s ostalim antifasistickim liderima. Iz zatvora uspijeva odrzavati kontakte, iako neredovite i pustolovne, s ostalim antifasistima. Medutim, njegovo zdravstveno stanje se vrlo brzo pogorsava. U tome su neki vec vidjeli rezultat. U prosincu 1930., doista, Pertiniju je zbog zdravstvenih razloga ukinut ostar zatvorski rezim, te je pripremljeno preseljenje u odjel za kronicne bolesnike u Turiju. Tamo Pertini susrece i sprijateljuje se s drugim antifasistickim liderom u zatvoru, Antonijem Gramscijem.

U travnju 1932. Pertini je preseljen u sanatorij u Pianosi. Usprkos tome, njegovo zdravstveno stanje nije se popravljalo, tako da je njegova majka odlucila predati vlastima zahtjev za pomilovanje.

Po prvi puta, odnosi majke i sina su napuknuli.
Pertini je odbacio zahtjev ostrim rjecima upucenim kako majci, tako i predsjedniku Specijalnog Suda.

U rujnu 1935. Pertini izlazi iz zatvora te je poslan u prognanstvo u Ponzu. 1939. godine uredeno je njegovo preseljenje u Tremite, a potom u Ventotene. Nanovo postize slobodu nakon 14 godina, tek u kolovozu 1943., mjesec dana nakon pada fasizma.

Nakon 25. srpnja, na slobodi, Pertini postaje jedan od glavnih protagonista pokreta za nacionalnu slobodu. Medu onima koji su , u Rimu, sudjelovali u stvaranju socijalisticke stranke, on postaje odgovornim za vojnu organizaciju. Nakon 18. rujna i bijega Savojevih, Pertini sudjeluje u borbi zajedno s vojnicima i civilima, u obrani prijestolnice Porta San Paolo. Usavsi u tajnu sluzbu, nakon nacisticke okupacije jednog dijela poluotoka, djeluje sve do 18. listopada 1943., kada su ga zajedno s Giuseppeom Saragatom uhitili naci-fasisti. Prebacen u Reginu Coeli, pod strogim ispitivanjem, osuden je na smrt,ali ipak ne izdaje kolege. 24. sjecnja 1944. je osloboden zahvaljujuci jednoj partizanskoj akciji.

Ponovo postigavsi slobodu kretanja, Pertini ulazi, dakle u sredisnji vojni odbor Komiteta Nacionalnog Oslobodenja kao predstavnik PSIUP-a (Socijalisticka Stranka Proleterskog Jedinstva). Preselivsi se na Sjever, uspostavlja socijalisticku stranku Sjeverne Italije, postajuci joj kasnije sekretarom, sudjeluje u aktivnostima CLNAI-a (Komitet Nacionalnog Oslobodenja Sjeverne Italije).

U srpnju 1944., nakon oslobodenja glavnog grada od Alleata, vraca se u Rim prelazeci linije. Bio je, stoga, medu onima koji su sudjelovali u borbi za Oslobodenje Firenze.

U listopadu 1944. ponovo se vraca na Sjever. Stigavsi u Francusku zrakoplovom, prelazi Mont Blanc i ponovo ulazi u Italiju preuzimajuci duznost zapovjednistva u PSIUP-u i CLNAI-u. U travnju 1945. s Leom Valianijem i Luigijem Longom, sudjeluje u organizaciji milanskog ustanka. Tih mjeseci upoznaje partizansku glasnicu, Carlu Voltolina, koja ce mu postati suprugom.

Sekretar PSI-a (Socijalisticke Stranke Italije) 1945., izabran na Ustavotvornoj skupstini i stoga naroni zastupnik, direktor casopisa Naprijed! od 1945.-1946. i 1950.-1951. Pertini je bio jedan od istaknutih predstavnika socijalistickestranke neposredno poslije rata.

Takoder sklon politickom savezu s PCI-em (Talijanska Komunisticka Partija), uvijek je branio autonomiju socijalisticke tradicije, u smislu uzdizanja demokracije i slobode, te obrane interesa siromasnih slojeva, posebno radnicke klase. U tom pogledu, uloga PSI-a bi bila ona "stvaranja demokratske svjesti medu radnom snagom".

Pobornik mira i politickog popustanja napetosti medu blokovima, u atmosferi hladnog rata, orjentira se pretezno ka talijanskoj ljevici, prema kojoj URSS (Sovjetski Savez), pobjednik nad nacizmom i fasizmom, bijase pobornik ravnoteze koja je uslijedila nakon Drugog svetskog rata.

Medutim, zauzimanje te pozicije, vise je bilo plod kompromisa izmedu istoka i zapada, nego podrska unaprijed sovjetskom svjetu. S druge strane, poslije dogadaja 1956., ipak ne gubeci povjerenje potaknut iskustvom koje je proizaslo Oktobarskom Revolucijom, Pertini potvrduje prethodno pitanje demokratske legalnosti, pravo samoodredenja naroda i nacionalni suverenitet, principe koji su javno narusavani sovjetskim oruzanim kolima. U tom smjeru, ponovno pokazuje ustrajno odbijanje bilo kakvog tipa kolonijalizma, bilo otvorenog kao onaj francuski u Indokini, ili pak, maskiranog kao povjereno poslanstvo Italije u Somaliji. Unutar stranke zadrzava poziciju van raznih struja, pozivajuci se uvijek na jedinstvo.

Nakon stvaranja vlade lijevog centra, koja je prihvatila probitacno, kao simbolicko obiljezje (iako ne vecinom), predstavljanje radnicke klase, Pertini se otvara Atlantizmu ( politici zemalja Atlantskog pakta) u smislu obrambene i stabilizirajuce funkcije, i narocito evropeizmu, ustvari Evropi kao zajednici naroda, a ne samo diplomatskog sustava i kapitala.

Godine 1968. izabran je za predsjednika Narodne Skupstine.

Pertini zauzima to mjesto s velikom uravnotezenoscu i postivanjem institucije, te uvodi vec tada, obicaj povremenih susreta s mladima iz cijele Italije.

8. srpnja 1978., nakon iscrpnog glasovanja, Sandro Pertini je izabran za sedmog Predsjednika Republike. Bile su to godine terorizma, ekonomske i politicko-parlamentarne krize, koja je uslijedila nakon sloma nacionalne solidarnosti, zbog otmice i prestupka Moro.

Van politicko-institucionalne duznosti Pertinija - koji je u toku svog mandata podjelio duznost s prvim predsjednikom Savjeta Giovannijem Spadolinijem, i kasnije s prvim socijalistom Bettinijem Craxijem -tih godina je nadmocno isplivala na povrsinu njegova osobnost i humanost.

Jako star, Sandro Pertini uspjeva vratiti povjerenje Talijana u institucije. Iako star, putuje Italijom i inozemstvom predstavljajuci drzavu u raznim prilikama, bilo sretnim ili tragicnim. Svojim pouzdanim i nepopustljivim prijavama i vlastitim svjedocenjem, doprinio je izolaciji terorizma medu javnim misljenjem i medu radnicima, predstavljajuci ga kao nesto tude, dapace nepovoljno.

Analogno stajaliste pokazuje iprema organiziranom kriminalu, osudujuci "zlokobnu aktivnost protiv humanosti" Mafije.U godinama njegovog predsjednistva, Pertini se jos vise orjentira prema borbi za obranu ljudskih i gradanskih prava na internacionalnom nivou, kao na primjer, protiv Apartheid u Juznoj Africi, protiv juznoamerickih diktatora i protiv sovjetske intervencije u Afganistanu.

I u neizbjezno sluzbenim prilikama velikog govornika Pertinija, izlazi na vidjelo njegova izvanredna prostodusnost, i u isto vrijeme, svjestan i odmjeren dah daje njegovim rjecima karakter opce poruke. Nijedan drzavni celnik ili talijanski politicar, nije stekao takvu popularnost u inozemstvu, i to u najrazlicitijim sjedistima. Prima diplome honoris causa na najprestiznijim sveucilistima, postaje akademikom u Francuskoj, neprestano je trazen medu informativnim organima. S njim se popravlja slika Italije u svijetu.

Zavrsivsi predsjednicki mandat, zauzima duznost dozivotnog clana senata. Jedina sluzbena duznost koju je odlucio prihvatiti, od poziva nekih akademika i znanstvenika radnickog i socijalistickog pokreta, bilo je predsjednistvo Zaklade Povjesnih Znanosti "Filippo Turati" u Firenzi, koje je osnovano u Firenzi, 1985. s ciljem ocuvanja dokumentarne bastine talijanskog socijalizma.

Umire u Rimu 24. veljace 1990.